Tata ju je odbijao pogledati. Oči su mu bile širom otvorene i sjajile su se od nijemog, očajničkog užasa.
“Uzmi je natrag, Fiona”, promrmljao je. “Samo je uzmi natrag.”
Uzela sam karticu iz njegovih drhtavih prstiju. Pogled mi je lutao između očeve pognute glave i iznenada ukočenog držanja moje majke.
“Zašto je još imaš?”, pitala sam.
“Jednostavno sam zaboravila da je vratim”, odgovorila je Gloria glatko i u nekoliko sekundi povratila prisebnost. “Nemoj biti tako melodramatična. Moramo se još pakovati.”
Otišli su nekoliko trenutaka kasnije; teška ulazna vrata zalupila su se za njima uz glasan tresak. Tišina koju su ostavili za sobom bila je zagušljiva.
Owen nije dovršio pakovanje torbi. Polako je stavio svoju platnenu kornjaču pod ruku, povukao se u svoju sobu i sjeo na ivicu kreveta pored svog pasoša.
Kada sam te večeri ušla da mu poželim laku noć, zurio je u zid i pitao: “Mama, jesam li nešto pogriješio pa me Brooke i Chase mrze?”
To pitanje razbilo je posljednje dječje koprene koje su me držale slijepom. Poljubila sam ga u sljepoočnicu, obećala mu da nije ništa pogriješio, sačekala da mu dah u snu postane ujednačen, a zatim sišla dolje do svog laptopa.
U 23:14 prijavila sam se na svoj portal za online bankarstvo.
Do ponoći je moja kuhinja bila okupana jarkim, plavim svjetlom izdaje.
Bilo je stotine terećenja, raspoređenih kroz dvanaest sedmica. Target. Amazon. Ekskluzivne modne butike. Redovna punjenja goriva u blizini stambenog naselja moje sestre Vanesse. Rezervacija od šest stotina osamdeset dolara u Bellanova Spa – ekskluzivnom establišmentu u koji nikada nisam kročila. Prevarantska terećenja iznosila su ukupno 3.214,68 dolara.
Trenutno sam blokirala karticu, obuzeta mučninom koja nije imala nikakve veze s fizičkom bolešću.
Vođena strašnom slutnjom, zatim sam pretražila svoj inbox u potrazi za porukama od resorta u Ubudu. Zakopana u fascikli neželjene pošte, prije devet dana stigla je poruka:
*Poštovana gospođo Foster, pozivamo se na upit koji je jutros telefonski zaprimljen, a odnosi se na brisanje dvoje gostiju – Fione Foster i Owena Fostera – s vaše rezervacije privatne vile. Budući da ste vi isključivi vlasnik glavne kartice, ne možemo mijenjati popis gostiju bez pismenog ovlaštenja putem vaše registrirane e-mail adrese. Molimo vas da potvrdite želite li izvršiti brisanje koje je zatražila gospođa Mercer.*
Mercer je bilo Vanessino bračno prezime.
Sjedila sam nepomično za tim stolom sve dok prva jutarnja svjetlost nije prodrla kroz rolete. A onda, prvi put u svom odraslom životu, otvorila sam praznu tabelu i počela svoju vezu s porodicom Foster pretvarati u brojke.
Pretraživala sam poreske prijave, izvode s računa i digitalne historije plaćanja iz posljednjih pet godina. Tu je bilo 2.400 dolara za auto-osiguranje mojih roditelja, kad je tata prolazio kroz sezonsku „sušu“.
Troškovi zubara za Vanessu u ukupnom iznosu od 5.800 dolara. Odjeća za početak škole za njezinu djecu za skoro 2.000 dolara. Hitne popravke vodovodnih cijevi, blagdanske večere, avionske karte i četiri tisuće dolara koje sam prebacila Vanessi kad je tvrdila da je pred samom prijetnjom ovrhe za svoju kuću u predgrađu. Kad je izračunat posljednji stupac, zurio je u mene iznos od 47.036 dolara. Četrdeset i sedam tisuća dolara, potrošenih na potpuno izmišljene hitne slučajeve. Uvjeravala sam sebe da je plaćanje bio čin milosti, da je to dužnost odgovorne kćeri s dobrom plaćom da održi obitelj na površini. Ružna, nemilosrdna istina bila je mnogo jednostavnija: potrošila sam skoro pedeset tisuća dolara da bih sebi kupila dopuštenje da pripadam obitelji koja je moje postojanje vidjela tek kao otvoreni čekovni blok. Tog poslijepodneva Owen je došao kući iz škole, bacio svoj ruksak na pod umjesto da ga objesi na kuku i ponovno pitao hoće li ga njegovi rođaci mrziti. Gledati svoje slatko, dobro dijete kako sumnja u vlastitu vrijednost samo zato što narcisoidne odrasle osobe žele potpuno financirani tropski odmor, učinilo je moju odlučnost čeličnom. Obavila sam tri telefonska poziva. Jedan s odjelom za prijevare u Chaseu. Jedan s aviokompanijom. Jedan s direktorom resorta na Baliju. Zatim sam isprintala svaki izvadak, svaku potvrdu o transakciji, svaku e-mail prepisku i gurnula debeli snop dokumenata u jednostavnu kartonsku mapu. Dvije večeri kasnije Gloria je organizirala svoj oproštajni roštilj pod toplim svjetlima terase u dvorištu mojih roditelja. Bila je u svom elementu. S čašom limunade s ledom u ruci kretala se između stolova na terasi, stavila ruku na rame tete Louise i glasno se smijala šalama ujaka Raya. Vanessa je dangubila na verandi s dizajnerskim sunčanim naočalama, pijuckala vino i usputno čavrljala o modi za plažu. Moj otac je ukočeno stajao kraj roštilja, nosio izblijedjelu pregaču s natpisom „WORLD’S GREATEST GRANDPA PENNANT” i bezizražajno, prazno zurio u piletinu koja se pekla. Tiho sam ušla u vrt i sjela na sredinu dugog sklopivog stola. Kartonska mapa ležala mi je u krilu. „Sutra”, objavila je Gloria i udarila srebrnom vilicom o svoju čašu da privuče pozornost, „obitelj Foster kreće na dva tjedna u čisti raj! Sunce, morski povjetarac i dragocjeno obiteljsko vrijeme. Zaista smo blagoslovljeni.” Pljesak je prošao kroz okupljene. Ujak Ray podigao je svoje pivo. Teta Louise je blistala i zatim mi uputila topao pogled. „Fiona, mora da si izvan sebe od uzbuđenja. Bali je putovanje koje se doživi samo jednom u životu.” Iznenadna, napeta tišina spustila se na verandu. Glorijin osmijeh se sledio. Vanessa je gledala dolje u svoju čašu vina. „Ah, Louise”, rekla je Gloria glatko i odmahnula rukom. „Fiona je zapravo odlučila ostati ovdje. Poslovne obveze, znaš već. Uvijek udata za svoj posao.
