Vivian je planula: „Smanji glas. Komšije bi mogle čuti.”
„Dobro”, rekla sam.
Prvi put je trepnula.
Daniel je krenuo prema stepenicama. „Idem da ga vidim.”
„Ne, nećeš ići.”
Zaledio se na mjestu. „Izvinjavaš se?”
Podigla sam presavijeno sudsko rješenje. „Hitna privremena mjera zaštite. Privremeno isključivo starateljstvo. Ne smiješ prići Noahu do ročišta.”
Usta su mu se otvorila, pa zatvorila. Celeste je ispustila kratak, nervozan smijeh. „Ovo nije stvarno.”
Vivian je ispružila ruku da uzme dokument. Povukla sam ga nazad.
„Pokušaj da me ponovo dotakneš”, rekla sam, „i prijava policiji će biti veća.
Daniel me je gledao kao da sam se pretvorila u nekog drugog, što nije bilo tačno. Nisam se promijenila. Vratila sam se.
Onih pet dana dok se Noah borio priključen na kiseonik, ja sam radila između posjeta bolnici, izdajajući majčino mlijeko pored svog laptopa. Moja bivša cimerka, Mara, bila je podnijela zahtjev za hitnu privremenu mjeru. Bolnička socijalna radnica bila je zabilježila moje stanje. Hitna pomoć je zapisala da sam bila sama, u babinjama i bez prevoza. Mobilni operater je dostavio evidenciju poziva. Kamera na ulaznim vratima susjeda pokazivala je Daniela kako odlazi s dva kofera, Celeste kako ga ljubi na parkingu i Vivian kako posmatra.
Ali najinkriminirajući dokazi došli su od samog Daniela.
Sve je bio objavio.
Datume. Vremena. Lokacije. Natpise. Šampanjac. Zalazak sunca. Celeste kako sjedi u njegovom krilu, dok je njegov novorođeni sin bio na respiratoru.
Tada sam otvorila fasciklu na stolu u hodniku i gurnula je prema njemu. Unutra su bili odštampani imejlovi s njegovog poslovnog naloga — oni za koje je mislio da ih nikad nisam vidjela — koji su dokazivali da je prebacio bračnu imovinu u privatnu firmu-lupku registrovanu na djevojačko prezime Vivian.
Daniel je pojurio prema mom telefonu. “Daj to ovamo.”
Ustupila sam. Dva policajca stajala su iza njega na otvorenim vratima.
