“Potrebna nam je hitna pauza od dvadeset minuta da se privatno dogovorimo s našim klijentima”, promucao je gospodin Rigby, s licem koje je postalo potpuno blijedo. Kroz velike staklene zidove ureda vidio sam svog sina kako zakopava lice u drhtave ruke, dok je Chelsea divlje gestikulirala u napadu panike.
Kada su se konačno vratili u salu za sastanke, oštra arogancija potpuno je nestala s izraza Chelsejinog lica. “Evo naših apsolutno konačnih uslova nagodbe”, objavila je Fiona impozantnim tonom.
“Prva opcija je potpuna isplata trista šezdeset sedam hiljada dolara u roku od šezdeset dana”, izjavila je jasno. “Druga opcija je trenutni prenos vlasništva nad nekretninom na Thunderbird Roadu na gospodina Higginsa putem potpisanog ugovora o odricanju prava (quitclaim deed)”, zaključila je Fiona.
“Ova prelijepa kuća je doslovno sve što imamo na ovom svijetu!” povikao je Logan promuklim glasom. “Izbačena sam iz te kuće tvojom vlastitom slobodnom voljom, Logane, i ostao si ravnodušno nijem dok se tvoja žena prema meni ponašala kao prema nedostojnom sluzi”, rekla sam mu s apsolutnim mirom.
“Kuća je kupljena u potpunosti teško zarađenom ušteđevinom mog cijelog života, tako da jednostavno uzimam nazad ono što je oduvijek bilo moje”, dodala sam. “Potpuno uništavaš našu porodicu!” siknula je Chelsea, s glasom koji je drhtao od silne mržnje.
“Ne, Chelsea, tvoja pohlepa i podmuklost su to učinile, dok ja jednostavno naplaćujem dug koji mi se zakonski duguje”, odgovorila sam mirno.
Logan je uzeo olovku s crnim mastilom rukom koja je snažno drhtala i polako potpisao dokumente o prenosu vlasničkog lista. Chelsea je zgrabila olovku bijesnim pokretima, potpisala divlje i snažno je bacila na sto od mahagonija.
«Ova apsolutna noćna mora sigurno još nije završena!» prošaptala mi je zlobno. «Osim ako ne želite razgovarati o detaljima prevare s vašim kreditom s lokalnom policijom, predlažem vam da dovršite ovaj potpis u potpunoj tišini», upozorila je Fiona oštro.
Mirno sam potpisao papire, dovršio službeni prenos vlasništva i posmatrao ih kako izlaze iz zgrade, potpuno poraženi. Istog popodneva, primio sam divnu tekstualnu poruku od svog agenta za nekretnine u Fredericksburgu koja je potvrđivala da je moja gotovinska ponuda za prekrasnu novu kuću službeno prihvaćena.
Završio sam kupovinu svoje prekrasne jednospratne kuće na Hill Country Vista Driveu tačno tri sedmice kasnije. Nekretnina je imala prostranu verandu oko cijele kuće s savršenom zapadnom orijentacijom, s zadivljujućim pogledom na teksaške zalaske sunca.
Nekretnina u Dallasu prodana je nevjerovatno brzo za četiristo devedeset dvije hiljade dolara na slobodnom tržištu. Nakon što sam Loganu isplatio dogovoreni iznos od sto osamnaest hiljada dolara i otplatio ostatak hipoteke, ostalo mi je dvije stotine osamdeset sedam hiljada dolara.
Moje ukupno lično bogatstvo sada je službeno prelazilo jedan komma jedan milion dolara, što me činilo veoma bogatim čovjekom. Siromašni stari djed kojem su se rugali sada je vrijedio više nego što će oni ikada skupiti u cijelom životu.
Jednog sunčanog popodneva tokom moje prve sedmice u novom susjedstvu, jedna ljubazna žena po imenu Anita Flores popela se na moju verandu s toplom, domaćom pita od jabuka. «Dobrodošli u našu divnu zajednicu, Alberte, i molim vas obavijestite me ako vam ikada bilo šta zatreba», rekla je blistavim osmijehom.
«Puno vam hvala, Anita, to je nevjerovatno ljubazno od vas», odgovorio sam toplo dok sam prihvatao divan poklon. Sljedeće subote, upisao sam se u lokalni šahovski klub i proveo popodne igrajući takmičarske partije protiv penzionisanog inženjera po imenu Raymond.
«Ti si izuzetno talentovan igrač, Alberte, i bila bi nam apsolutna čast da postaneš redovni član ovdje», rekao je Raymond nakon naše žestoke borbe. «Sigurno ću se vratiti sljedeće sedmice, Raymond», odgovorio sam s osjećajem iskrene sreće.
Jedne tihe večeri, otprilike mjesec dana nakon što sam se potpuno smjestio u svoj divni novi život, moj pametni telefon počeo je snažno vibrirati na stoliću u dnevnoj sobi. Pogledao sam u svijetli ekran i vidio ime mog sina, Logana, kako svijetli iznova i iznova.
Mislio sam na dječaka kojeg sam odgajao s bezuslovnom ljubavlju, ali sjetio sam se i shrvavajuće boli njegove apsolutne izdaje. Telefon je nastavio zvoniti u tihoj sobi, tražeći odgovor koji više nisam bio voljan dati.
Mirno sam pritisnula dugme za napajanje da se ekran ugasi, stavljajući konačan kraj na poziv. Neke komplikovane veze su već rekle sve što je trebalo reći, a neke priče je bolje ostaviti tamo gdje su završile.
Izašla sam na svoju prostranu verandu, sjela u svoju omiljenu stolicu za ljuljanje i posmatrala prelijepo teksaško sunce kako polako tone ispod divnog horizonta. Nisam osjećala ništa osim potpune zahvalnosti za pravdu koju sam tako teško stekla, svoju potpunu slobodu i svoj mirni novi dom.
KRAJ.
Gornja priča je zbirka i nije istinita priča.
