Sa svakim prelaskom, tehničarka je postajala sve tiša.
Napravila je još dvije snimke, sačuvala ih bez riječi i zatim izašla, rekavši da će doktor odmah doći.
Sedam minuta kasnije, dr. Lawson je ušao, držeći blokčić vrlo čvrsto.
Sama pomisao na njegovo lice učinila je da mi se želudac spusti u pete.
„Gospođo Thorne“, rekao je tiho, „moramo razgovarati.“
Maya se podigla na jedan lakat, drhteći dovoljno da zgužva papir za pregled. „Jesam li u nevolji?“ šapnula je.
„Ne, dušo“, rekla sam, iako je moj glas zvučao kao da pripada nekome drugom.
Dr. Lawson je pogledao dolje u nalaz, zatim Mayu, pa mene.
„Pregled pokazuje da postoji nešto unutra“, rekao je.
Na jednu sekundu, soba je prestala biti soba. Svjetla su bila previše jaka. Monitor je kucao previše glasno. Moja ruka je pronašla Mayin gležanj kroz papirnatu posteljinu, jer mi je trebao dokaz da je još uvijek tu.
👉 Pročitajte završni dio (5/5) >>
