Moj instinkt, izoštren sedam godina nijemog trpljenja, odmah mi govori da se bliži nova oluja. Barbara živi sa mojom svastikom Chloe u uspavanom gradiću u Pennsylvaniji. Chloe ima devedeset i devet, skoro trideset, trajno nezaposleni parazit koji živi isključivo od toga da na društvenim mrežama razmeće lažnom estetikom. U 2.555 dana otkako sam udata za Jasona, Barbara nikada nije nazvala da pita za groznicu svoje unuke. Nikada mi nije poslala razglednicu. Ali svaki put kad se krov njihove seoske kuće smoči ili Chloe mora popraviti auto da bi impresionirala lokalne momke, moj telefon eksplodira hitnim molbama.
Polako, ali ravnomjerno izdišem, puštam ledenu smirenost kroz svoje glasnice i javljam se.
„Halo, mama. Kasno je. Jesi li dobro? Jason je još u teretani…“
„Zaboravi teretanu! Zovem tebe, ne njega“, sikće Barbarin glas kroz zvučnik, hrapav i arogantan. „Slušaj me, i to dobro. Chloe i ja sutra ujutro uzimamo prvi Amtrak voz u grad. Usleljavamo se kod tebe. Zauvijek. Skloni svoje stvari.“
Treptam dok drskost njenih riječi visi u prostoriji.
„Hoću spavaću sobu“, nastavlja ona, ne obazirući se na moju tišinu. „Onu s vlastitim kupatilom i balkonom. Temeljito je očisti večeras, da Chloe i ja možemo lijepo raspakovati. Ti i Jason možete prenijeti svoje stvari u malu gostinsku sobu.“
Tri sekunde sam kao paralizirana. Zahtjev je toliko groteskan, toliko spektakularno neobuzdan, da mi histerični smijeh navire u grlo. Stan u kojem živim opterećen je hipotekom, plaćen krvlju, znojem i prekovremenim satima moje karijere. A ova žena, koja mom životu nije dodala ništa osim prezira, naređuje mi sasvim samorazumljivo da se preselim u sićušnu ostavu u koju jedva stane bračni krevet.
„Mama, odakle ti ta iznenadna želja da se preseliš u betonsku džunglu?“, pitam glasom jako izvještačene, zabrinute boje. „Zrak kod kuće je tako čist. Bojim se da će ti u ovom tijesnom stanu krvni pritisak skočiti.“
„Puna mi je kapa ovog seoskog života!“, izleti joj iz usta. „Jason je sada veliki direktor. Bogati udovac. Ti radiš cijeli dan i šalješ moju dragocjenu unuku u neko nasumično obdanište. Ja sam njegova majka, Eleanor! Ja moram voditi ovo domaćinstvo, brinuti se o finansijama, a kad smo već kod toga, Chloe konačno može naći bogatog muškarca na Manhattanu. Trebala bi pasti na koljena i zahvaliti Bogu što ti svekrva dolazi da kuha za tebe. Uzmi sutra slobodan dan i pokupi nas na Penn Stationu.“
Voditi ovo domaćinstvo. Preuzeti kontrolu nad finansijama.
Prijevod je kristalno jasan. Vidjeli su Jasonove najnovije objave na društvenim mrežama: novi Mercedes, po mjeri sašivena italijanska odijela, Tomahawk odresci u ekskluzivnim restoranima. Kao lešinari koji nanjuše svježu krv, kruže u potrazi za plijenom. Žele se useliti kod nas, tretirati me kao neplaćenu kućnu pomoćnicu i opljačkati Jasonovo bogatstvo da finansiraju Chloejinu umišljenost.
Krv mi ključa, ali um mi je još apsolutno leden. Planirala sam napustiti svog prevarantskog muža krajem mjeseca. Ali iznenadna invazija ovih dviju parazitskih žena dovodi do šokantnog i haotičnog preokreta. Okrutna i besprijekorna strategija zapali se poput munje u mojoj glavi.
Ako Barbara želi iskusiti rasipničko bogatstvo svog omiljenog sina, lično ću joj razmotati crveni tepih.
„Oh, mama… ako dođeš pomoći, bila bih tako sretna“, gugutam slatko s blago oklijevajućim prizvukom u glasu. „Ali… naš stan je trenutno pravi haos. Bilo bi teško smjestiti četiri odrasle osobe ovdje. Osim toga, prošlog vikenda nam se pokvario bračni krevet. Tvoja leđa bi jako patila.“
„Šta ti to umišljaš, Eleanor? Zabranjuješ li mi da uđem u kuću svog sina?“, njen glas naraste do piskavog vriska. „Ja sam mu podarila život! Ja imam vrhovna prava na njegovu imovinu. Ti si samo snaha. Ako je soba premala, možeš spavati na tepihu u dnevnoj sobi, baš me briga!“
„Mama, molim te, pogrešno shvataš“, odgovaram baršunastim, čistim svilenim glasom. „Ne bih ni u snu pomislila da te zaustavim. Zapravo…“ Jason je to pokušao držati u tajnosti da me iznenadi, ali pošto već pakuješ kofere, pokvarit ću iznenađenje.
Zastanem i pustim da tišina postane gušća.
„Jason zna koliko si žrtava podnijela. Zato je prije nekoliko sedmica, nakon završetka ogromne korporativne fuzije, tajno kupio luksuzni penthouse s tri spavaće sobe. Nalazi se u ekskluzivnom neboderu na Upper East Sideu. Ima privatne liftove, uvezeni italijanski mermer i jacuzzi s pogledom na grad. Htio ti je kupiti masažnu fotelju i lično te pokupiti sljedeće sedmice.”
Linija ostaje nijema. Moje riječi su poput zapaljene šibice bačene direktno u suho drvo Barbarine bezgranične pohlepe. Čujem njeno zastajkujuće disanje, a zatim Chloein očajnički, prigušeni šapat u pozadini.
„Pent… penthouse?”, stenje Barbara, dok se njena neprijateljskost istog trena pretvara u strahopoštovanje. „Moj sin je kupio veliki penthouse? O, Bože! Uvijek sam znala da je genije!”
„Da, mama. Zadivljujuće je”, nastavljam i stežem mrežu sve više. „U predvorju je concierge u livreji. Samo pritisneš dugme na daljinskom da uđeš, kao u hotelu s pet zvjezdica. Posteljina je od čiste svile. Ti i Chloe biste trebale otići direktno tamo i živjeti život kakav zaslužujete. Ja ostajem ovdje da pakujem u starom stanu, a mi ćemo doći za vikend. Ali mama, obuci se lijepo. Ne idi podzemnom željeznicom. Pozovi privatni taksi. Poslat ću Chloe tačnu adresu i digitalni kod za vrata.”
„Kod za vrata?”
„Da. Jason ga je postavio na tvoj rođendan. Samo ga unesi i osjećaj se kao kod kuće.”
„To je ono što želim čuti od tebe!”, hvališe se Barbara dok njen ego nabuja kao cepelin. „Ne brini nimalo da ćeš nas morati pokupiti. Chloe će nam pozvati taksi. Stići ćemo sa stilom. Pošalji mi adresu. I nemoj ništa reći Jasonu! Želim vidjeti njegovo lice kad me iznenadi u svojoj novoj vili!”
„Sretan put, mama. Sutra će biti dan koji naša porodica nikada, baš nikada neće zaboraviti.”
Polako spuštam slušalicu dok tihi, podrugljivi hihot vibrira u mojim prsima. Zaista će biti nezaboravan.
Luksuzni penthouse nije laž. Mermer, concierge, svilena posteljina: sve je tu. Ali to nije spomenik sinovljevoj odanosti. To je tajno ljubavno gnijezdo koje je Jason iznajmio za svoju ljubavnicu. A kod za vrata nije Barbarin rođendan, već rođendan dvadesetdvogodišnje djevojke koja trenutno spava u tom krevetu.
Ali sve to nije važno. Važno je da će Barbara i Chloe ući u zgradu sa zastrašujućom moći istinskih vlasnika, spremne uništiti svakoga ko im se nađe na putu.
Otvaram poruke i tipkam adresu Aster Towera. 18. sprat, stan 1805. Pritiskam „Pošalji Chloe”. Potvrda „Pročitano” pojavljuje se odmah.
Vučice su zagrizle. Sada marširaju pravo u lavlju jazbinu.
Hoće li dama predati svoj pozlaćeni kavez, ili će biti krvoprolića na italijanskom mermeru? Zavjesa se upravo diže.
Poglavlje 2: Anatomija vučice
Otvaram staklena vrata svog balkona i puštam oštar vjetar da mi bičuje lice dok raspršuje trajni miris glasa moje svekrve. Kroz srebrnkastu koprenu kiše mogu razaznati osvijetljeni vrh Aster Towera, koji se poput svjetlećeg srednjeg prsta izdiže iz noćnog neba.
Moj pogled bit će hladan i tvrd poput leda.
Društvo kaže da su zaljubljene žene slijepe. Ali ne govori o tome šta se dogodi kada se povez nasilno skine. Prevarena žena se ne budi tek tako: ona mutira. Svlači svoju kožu i postaje nemilosrdna, proračunata grabežljivica.
Nisam unajmila privatnog detektiva. Nisam morala. Agonija moje bračne smrti počela je jedne obične nedjeljne jutro, prije točno devedeset i dva dana.
Radila sam kao radna stoka sedam godina – 2.555 dana – i nosila svakakve konjske naočale. Kada sam se udala za Jasona, bio je do grla u dugovima propalog start-upa. Povjerioci su zvali danonoćno u naš mali stan. Barbara je sjedila za mojim kuhinjskim stolom, stiskala mi ruku s krokodilskim suzama i preklinjala me da iskoristim svoju ušteđevinu iz vremena prije braka kako bih spasila njenog sina od bankrota. Vođena naivnom i toksičnom iluzijom „bezuslovne ljubavi“, opljačkala sam svoje račune. Podigla sam privatni kredit da bih održala njegov san na životu.
Kada smo imali još pedeset centi za večeru, Jason je uzeo moje lice u ruke. „Nikada to neću zaboraviti, Eleanor“, šapnuo je dok su mu oči svjetlucale od lažne iskrenosti. „Kada uspijemo, kupit ću ti cijeli svijet. Ti si moja spasiteljica.“
Te slatke, prazne riječi učinile su me poslušnom. Dok je Jasonova firma konačno eksponencijalno rasla, ja sam nastavila živjeti štedljivo. Vozila sam deset godina staru limuzinu. Svađala sam se sa sobom dvadeset minuta prije nego što bih kupila ruž iz drogerije. U međuvremenu je Jason nosio Armani odijela po mjeri, razmetao se Rolex satovima i mijenjao automobile kao na kartama. Njegova majka i sestra profitirale su od njegovog uspjeha i stalno tražile novac za renoviranja i dizajnersku odjeću.
Kad god bih nježno nagovijestila ideju o rezervnom fondu, Barbara bi uvijek zarežala: „Ne stišći ga! Zaslužio je, on to troši. Zahvaljujući mom sinu imaš krov nad glavom. Ne budi pohlepna, škrtа ženo.“
Gutala sam svoju žuč i izdržala, u tupoj pretpostavci da novac nije važan sve dok se vraća kući meni.
A onda je stigao račun.
Požurio je na hitan sastanak i ostavio osnovnu radnu fasciklu na svom stolu. U paničnom strahu me nazvao i preklinjao da mu je donesem do auta u garaži. Dok sam se saginjala na suvozačko sjedište njegovog blistavog Mercedesa i dok me obavijao snažan miris njegove kolonjske vode, ugledala sam zgužvan, debeo, kvalitetan papir ispod gumene prostirke.
Poriv za čišćenjem preuzeo je kontrolu. Izgladila sam papir. Krv u mojim venama trenutno se kristalizirala u led.
Bio je to račun luksuznog draguljarnika s Pete avenije. Datiran na prije tri dana. Kupac: Jason Davis. Artikal: dijamantski privjesak u obliku suze od bijelog zlata (naravno). Ukupna suma: 6.000 $.
Prije tri dana nije bio moj rođendan. Nije bila naša godišnjica. U sedam godina najskuplji poklon koji mi je Jason ikada kupio bila je torbica srednje veličine za 100 dolara, koju je kupio u robnoj kući na putu kući s posla.
Te noći skuhala sam njegovo omiljeno jelo. Smiješila sam se i trudila se da ne pokažem mučninu. „Hej, danas sam našla račun iz draguljarnice u tvom autu“, rekla sam usputno dok sam mu sipala vino. „Jesi li kupio poklon za nekog svog klijenta? Ne bi trebao ostavljati račune od šest hiljada dolara da leže okolo.“
Jasonova viljuška se zaustavila na pola puta do njegovih usta. Na mikrosekundu su mu se zjenice proširile od čistog paničnog straha. Ali sociopatska ravnodušnost potpunog lažova brzo je preuzela prevlast. Zahihotao se i odmahnuo rukom. „Oh, to? To je za Petea, potpredsjednika. Njegova žena je upravo rodila bebu, ali su mu kreditne kartice blokirane zbog greške u banci. Zamolio sam za avans za poklon-paket. Sutra će mi prebaciti novac.“
Besprijekorna, prelijepa laž. Osim što sam znala da je Peteova majka dvije sedmice ranije doživjela težak moždani udar i da je Pete bukvalno plakao u našoj dnevnoj sobi i molio za nekoliko stotina dolara da pomogne s troškovima hitne pomoći. Čovjek koji moli za novac za medicinsku njegu ne kupuje dijamant za 6.000 dolara.
