I ponovo.
Njihovi prijatelji počeli su dolaziti vikendom.
Ponekad sam saznavala da imamo goste samo kada bi se stranci pojavili u mojoj kuhinji, otvarajući flaše koje sam ja kupila.
Mag
Prvi put nakon mjeseci, doručak je imao okus mira.
Oko pola osam, klizna vrata balkona su se otvorila.
Vanessa se pojavila u svilenom ogrtaču.
“Claire?”
To je bilo moje ime.
Ne “Mama”.
Ne “Gospođa Mercer”.
Samo Claire.
“Gdje je doručak?”
Otpiła sam još jedan gutljaj kafe.
“Kuhinja je iza tebe.”
Netremice me je gledala.
“Ethan ima posla.”
“Pa šta?”
“Mora nešto pojesti.”
“Pretpostavljam da će se nekako snaći.”
Nestala je unutra.
Pet minuta kasnije, Ethan je izašao držeći svoj telefon.
“Wi-Fi ne radi.”
“Radi.”
Pogledao me je.
“Promijenila sam lozinku.”
Lice mu se smračilo.
“Koja je nova?”
Otkinula sam osušenu ružu s grma pored sebe.
“Tajna.”
“Mama.”
“Da?”
“Daj mi lozinku.”
“Ne.”
Djelovao je zaista šokirano.
Osam mjeseci, Ethan je vjerovao da je moja dobrota trajni pristup.
Jutros, prvi put, otkrio je da ima rok trajanja.
Sudeći po izrazu njegovog lica, trideset dana odjednom su mu se učinili mnogo kraćim.
### Dio 2
“Ozbiljno misliš da ćeš se igrati sa Wi-Fi-jem?”
Ethan je stajao na kamenoj stazi u vrtu u radnoj odjeći, stisnuvši telefon u ruci.
Nastavila sam rezati ruže.
“To nisu igre.”
“Treba mi internet.”
“Imaš mobilne podatke.”
“Nije to poenta.”
Pogledala sam ga.
“Onda uvedi svoju vezu.”
Gorko se nasmijao.
“U tvojoj kući?”
“Za sljedećih dvadeset devet dana.”
Izraz njegovog lica se ukrutio.
“Postaješ smiješna.”
“Možda. Ali kada zakažeš instalaciju, pobrini se da tehničar zna gdje se nalazi tvoj novi stan.”
Vrata balkona su se zatvorila tolikom snagom da su stakla zaškripala.
Začudo, nisam osjetila nikakvu krivicu.
Samo olakšanje.
Do srijede, posljedice su postale vidljivije.
Godinama sam držala korpu za rublje blizu hodnika na gornjem spratu.
Negdje usput, Vanessa je odlučila da sve što se stavi u nju postaje moja odgovornost.
Tog popodneva, našla sam dvije svilene bluze, markiranu haljinu, sportsku odjeću i sve što je ličilo na pola njenog ormara ostavljeno pored veš-mašine.
Sve sam to odnijela gore.
Na desetak sekundi, pretpostavljam da bi Vanessa bila veoma sretna da me vidjela kako ih nosim.
Zatim sam otvorila vrata gostinjske sobe i pažljivo složila cijelu gomilu na njenu stranu poda.
Problem je riješen.
Te večeri, sjedila sam za kuhinjskim ostrvom s knjigom i šoljom kamilice, kada su se Ethan i Vanessa vratili kući.
Nijedno me nije pozdravilo.
Ethan je otišao pravo do ostave s hranom.
Čula sam kako se kvaka okreće.
Zatim ponovo.
Zatim glasnije.
“Mama.”
Okrenula sam stranicu.
“Da?
„Ormarić je zaključan.“
„Znam.“
Ušla je u kuhinju.
„Zašto je ormarić zaključan?“
Podigla sam pogled s knjige.
„Zato što hrana unutra pripada meni.“
Vanessa je bacila torbu na radnu površinu.
„Zaključala si hranu?“
„Zaključala sam svoju hranu.“
„Potrebne su nam namirnice.“
„U frižideru su dvije prazne police. Možete ih napuniti.“
Vanessa je zurila u mene kao da sam joj predložila da lovi svoju večeru kopljem.
„A šta je s uljem od tartufa?“
Skoro sam prasnula u smijeh.
„Šta je s njim?“
„Namjeravala sam napraviti tjesteninu.“
„Prodavnica je udaljena četiri minute.“
Usta su joj se otvorila od zaprepaštenja.
Taj ormarić bio je jedno od mojih omiljenih mjesta u kući.
Daniel i ja renovirali smo kuhinju nedugo prije njegove smrti. Ormarić sam sama dizajnirala: police od tamnog drveta, staklene tegle s etiketama, korpe za sastojke za pečenje, mali stalak za vino, odabrana kafa, uvezena maslinova ulja i sastojci koje sam kupovala jer mi je kuhanje nekada donosilo istinsku radost.
Vanessa se prema njemu ponašala kao prema besplatnom butik-supermarketu.
Otvarala je vina koja sam čuvala.
Nosila je kutije s luksuznim čokoladicama u domove svojih prijatelja.
Jednom sam je čula kako nekome govori da je lično kupila uvezenu bocu maslinovog ulja, za koju sam znala da košta skoro sedamdeset dolara.
Tada nisam rekla ništa.
Nisam govorila ništa o mnogim stvarima.
Ali više ne.
Ethan je prekrstio ruke.
„I mi živimo ovdje.“
„Ne. Vi ste ovdje privremeno smješteni.“
„Stalno to ponavljaš.“
„Zato što je, očigledno, ponavljanje neophodno.“
„Postaješ sitničava.“
„Možda.“
Zatvorila sam knjigu.
„Ali mene zanima nešto drugo. Niko od vas dvoje nije pitao treba li mi pomoć oko bilo čega. Ljuti te se samo kada nešto što obično pružam nestane.“
Vanessa je pocrvenjela.
„Mi smo porodica.“
„Porodica ne znači neograničen pristup nečijem novcu, vremenu, kući ili strpljenju.“
Niko od njih nije odgovorio.
Pogledala sam mali kalendar pored frižidera.
„Ostalo vam je dvadeset i šest dana.“
Zatim sam uzela svoj čaj i popela se gore.
Subota je donijela još jedan sukob.
Kada sam ujutro ušla u kuhinju, na radnoj površini je čekala jarko žuta samoljepljiva poruka.
Prijatelji dolaze u jedanaest. Molim te ne ulazi u dnevnu sobu.
Pročitala sam je dvaput.
Zatim sam se tiho nasmijala.
Očigledno sam napredovala od neplaćene sluškinje do nepozvane gošće.
Vanessa je obožavala držati kuću ljeti tako hladnom da sam ponekad nosila čarape unutra.
Tvrdila je da je dvadeset jedan stepen „udobno“.
Meni je bilo draže toplije.
Zato sam otišla do termostata.
Podesila sam ga na dvadeset pet i po.
Zatim sam zaključala kontrole.
Nakon toga sam uzela torbu, otišla u spa, isključila telefon i provela nekoliko mirnih sati u kojima su se prema meni ponašali kao prema čovjeku, a ne kao prema kućnoj pomoćnici.
Kada sam se vratila, Ethan je hodao gore-dolje po prilazu garaže.
“Gdje si bila?”
“U spa centru.”
“Klima je prestala raditi.”
“Ne, nije prestala.”
“Vanessine prijateljice su se znojile cijelo poslijepodne.”
“Klima radi savršeno.”
Pogledao me.
“Na koju temperaturu si je postavila?”
“Na dvadeset pet stepeni.”
“Uradila si to namjerno.”
“Naravno.”
“Dovela si Vanessu u neugodan položaj.”
Zatvorila sam vrata automobila.
“Ne, Ethan. Vanessa je dovela sebe u neugodan položaj kada je pozvala ljude u moju kuću i rekla mi da ostanem izvan vlastitog dnevnog boravka.”
Njegovo lice se ukrutillo.
“Raspadaš ovu porodicu.”
Zaustavila sam se na pola puta prema ulaznim vratima.
“Ne. Odbijam da je održavam na okupu tako što vam dopuštam da gazite po meni.”
Zatim sam ga pogledala.
“Dvadeset jedan dan.”
Prvi put, njegov bijes je na djelić sekunde splasnuo.
Iza toga, vidjela sam nešto drugo.
Tjeskobu.
Ne kajanje.
Ne još.
Ali tjeskobu.
Jer Ethan je počinjao shvatati da nisam čekala njegovo odobrenje za svoje granice.
I ono što je uradio zatim dokazalo je da više nije pokušavao da me uvjeri u suprotno.
Tražio je sredstvo pritiska.
### Dio 3
Ethanov ponos i radost bio je mornarsko plavi Mustang iz 1968.
Proveo je mjesece restaurirajući ga.
Nažalost, proveo je i mjesece pretvarajući moju garažu u radionicu.
Viljuškasti ključevi prekrivali su radni sto.
Kutije s rezervnim dijelovima stajale su poredane uz zidove.
Mrlje od ulja širile su se po betonu.
U međuvremenu, moj automobil stajao je vani na kiši, vrućini i granama koje su padale, jer je Ethan tvrdio da Mustang “ne može biti izložen vremenskim nepogodama”.
U jutro u utorak, nakon što su on i Vanessa otišli na posao, stajala sam u garaži sa svojom kafom i razgledala.
Zatim sam pozvala dizalicu.
Jednu stvar sam vrlo jasno razjasnila.
“Vozilo se ne oduzima. Samo mi treba da se premjesti iz moje privatne garaže na legalno parkirno mjesto ispred moje kuće. Pažljivo.”
Vozač je obavio svoj posao profesionalno.
Posmatrala sam Mustang dok se kotrljao niz prilaz i sigurno se zaustavio na pločniku.
Zatim sam skupila Ethanov alat u nekoliko velikih kutija za odlaganje i stavila ih pored bočnog ulaza.
Konačno, dovezla sam svoju limuzinu u garažu.
Jednostavan zvuk garažnih vrata koja su se zatvorila za mojim automobilom bio je nerazumno zadovoljavajući.
U šest sati navečer, čula sam škripu guma vani.
Ulazna vrata su se širom otvorila.
“Šta si uradila?”
Sjedila sam na verandi sa ledenim čajem.
“Dobar dan.”
“Moj Mustang je vani na ulici.”
“Da.”
“Premjestila si moj automobil?”
“Bio je u mojoj garaži.”
“Znaš li koliko taj automobil vrijedi.”
“Onda ti predlažem da ga čuvaš na odgovarajućem mjestu.”
Zakoračio je prema meni.
“Vrati ga.”
“Ne.”
Oči su mu se raširile.
“Mama, moj alat je unutra.”
“Spakovan je pored bočnog ulaza.
„Ne možeš me zaključati van garaže.”
„Mogu. Moja je.”
Vanessa je izašla iz njihovog auta.
