„Obuci plavu haljinu”, rekao je. „Onu konzervativnu. Večeras je važna noć.”
„Više nego što misliš.”
Vanessa je stigla prva zajedno s Robertom. Nosila je svilu u krem boji i držala bocu vina iz njegovog podruma, kao da joj pripada svaki prostor u koji uđe. Kad me ugledala, jedan ugao njenih usta se podigao. Mislila je da me je njena fotografija prestrašila i prisilila na šutnju.
Uslijedili su Evanova sestra, njegov ujak, dva rođaka i tri viša rukovodioca kompanije. Posljednja je stigla Mara Singh, Robertova advokatica, koju sam predstavila kao staru kolegicu. Evan se namrštio, ali nije rekao ništa. Nije mogao prigovoriti, a da ne pokvari večer za koju je vjerovao da će ga okruniti pobjednikom.
U sedam sam otvorila vrata salona.
Fotografija je stajala pod lusterom kao dokaz u sudnici: Evan i Vanessa isprepleteni u mojoj sivoj posteljini, lica posve jasna, rezbareno uzglavlje od oraha iza njih. Razgovor je zamro tako naglo da sam čula led kako se pomjera u Robertovoj čaši.
Evan se skamenio na pragu. Vanessaina boca vina kliznula je niz njenu narukvicu uz tihi, kratki metalni zvuk.
Nasmiješila sam se, iako sam osjećala kako mi se rebra stežu od žice. „Dobro došli. Večeras će svi vidjeti kakva ste porodica u stvarnosti.”
Robert je netremice gledao svoju ženu, a zatim svog sina. „Reci mi da je to laž.”
Evan se prvi pribrao. „Claire je nestabilna. Već mjesecima je opsjednuta Vanessom. Ovo je moglo biti falsifikovano.”
