„Čudno. Sinoć si djelovao vrlo samouvjereno.”
„Nora, ne miješaj se.”
„S zadovoljstvom. Ne zovi više.”
Spustila je slušalicu i blokirala ga.
Poslijepodne je Richard poslao auto po mene. Ne limuzinu – moj otac je znao bolje nego da me tome izloži – nego crni Lincoln sa zatamnjenim staklima i vozačem koji me pozdravio s „Miss Ashford”, bez znatiželje. Nosila sam mantil boje cigle, kosa mi je bila zategnuta u čvrstu punđu, i nosila sam samo jedan kofer.
Na aerodromu O’Hare ukrcala sam se na privatni avion svog oca za Washington.
Često sam letjela tim avionom, naravno. Kao djevojčica ušuškala bih se u krem kožne sjedalice i zamišljala da su oblaci zemlje. Ali nakon što sam se udala za Ethana, izbjegavala sam svaki vidljivi znak bogatstva. Kupovala sam snižene namirnice, nosila odjeću robnih marki iz robnih kuća i puštala Margaret da se ruga mom „skromnom ukusu”. Vjerovala sam da će skromnost zaštititi ljubav.
Umjesto toga, naučila je ljude da me podcjenjuju.
Richard je sjedio preko puta mene i pregledavao dokumente.
„Upravni odbor je spreman”, rekao je. „Bit će pitanja, ali tvoj otac je jasno stavio do znanja svoj stav.”
„Misle da sam previše emocionalna zbog razvoda?”
„Misle mnoge stvari. Većina je nebitna.”
Pogledala sam u oblake.
„A ako nisam spremna?”
Richard je zatvorio fasciklu. „Miss Ashford, tvoj otac ti je predstavio izvještaje o akvizicijama kad si imala devetnaest godina. Otkrila si grešku u Beaumontovom ugovoru koja je kompaniji uštedjela četrdeset miliona dolara. Vodila si pregovore o imovinskom sporu u Phoenixu dok je tvoj muž mislio da organizuješ dobrotvorni ručak.”
Odsutno sam se nasmiješila.
„Nikad me nije pitao šta radim cijeli dan.”
„Ne”, rekao je Richard. „To je bila njegova greška.
Washington me je dočekao čistim zimskim suncem i hladnim zrakom koji je mirisao na kamen. Sjedište Northbridge Globala uzdizalo se dvanaest spratova visoko blizu Farragut Squarea, sasvim od stakla i krečnjaka, s američkom zastavom koja je oštro pucketala iznad ulaza. Dok sam izlazila iz auta, zaposlenici u predvorju su se okrenuli.
Neki su me prepoznali iz vijesti.
Neki s nekadašnjih korporativnih događaja.
Neki su to jednostavno shvatili po tome kako je Richard išao pola koraka iza mene.
Moj otac me čekao u privatnom salonu za rukovodstvo.
Jonathan Ashford je imao šezdeset četiri godine, bio je visok, sjed, i još uvijek je mogao natjerati senatore da stišaju glas. Ali kad me ugledao, nije bio milijarder, nije bio izvršni direktor, nije bio naslovnica. Bio je jednostavno tata.
Njegovo lice se promijenilo.
„Claire.”
Ušla sam u njegov zagrljaj kao da ponovo imam osam godina.
Na trenutak sam se prepustila da me drži.
Nije pitao za Ethana. Nije rekao: „Rekao sam ti.” Samo je poljubio moje čelo i rekao: „Dobrodošla kući.”
Konferencijska sala je dvadeset minuta kasnije bila puna.
Dvanaest direktora. Četiri viša savjetnika. Dva vanjska konsultanta. Zid od prozora s pogledom na grad. Moj otac je sjedio na čelu stola, ali stolica pored njega bila je prazna.
👉 Pročitajte završni dio (5/5) >>
