Sačuvala sam svaku objavu.
Vivian me primijetila dok sam pravila snimke ekrana i tiho se nasmijala. „Šta ćeš uraditi, Grace? Plakati na sudu? Daniel ima kuću, račune, firmu. Ti imaš torbu za presvlačenje pelena.”
Griješili su.
Prije nego što sam postala majka, prije nego što sam postala supruga, prije nego što sam pustila Daniela da me uvjeri da sam „previše emotivna” za sudnicu, bila sam advokatica odbrane. Tišina nije značila slabost. Krv nije značila poraz.
I dok je Daniel pio pod tuđim zvijezdama, ja sam obavila jedan telefonski poziv sa fiksnog telefona u bolnici.
Ne njemu.
Nego svom bivšem partneru iz advokatske kancelarije.
Dio 2
Pet dana kasnije, Daniel se vratio preplanuo, nasmijan, noseći tri markirane shopping kese koje je Celeste očigledno odabrala za sebe. Otvorio je ulazna vrata kao pobjednički kralj koji se vraća kući, noseći i dalje sunčane naočale u zatvorenom prostoru.
„Grace?” pozvao je. „Nemoj počinjati nikakvu dramu, važi? Nisam imao signal pola dana.”
Celeste je prošla iza njega obučena u bijeli lan, mirišući na kremu za sunčanje i skupi parfem. Vivian je ušla s ulice, noseći već onaj osmijeh za ograničavanje štete koji je pripremila.
Tada je Daniel primijetio otvorena vrata dječije sobe.
Prenosivi krevetac je bio prazan.
Sunčane naočale su mu skliznule na nos. „Gdje je moj sin?”
Stajala sam u hodniku u crnim pantalonama, čistoj majici i bez mog prstena. Tijelo me još boljelo od porođaja. Oči su mi bile upale. Ali ruke su mi bile mirne.
„U bolnici”, rekla sam.
Danielu je sav kolor nestao s lica. „U kojoj bolnici?”
„U onoj čije si devetnaest poziva ignorisao.”
Celeste je prevrnula očima. „O Bože, Daniel, ona te kažnjava. Nove majke postaju dramatične.”
Pogledala sam je pravo u oči. „Novorođenčad dobija upalu pluća.”
Shopping kese su ispale iz Danielovih ruku.
