Nakon sahrane, kuća se počela raspadati gotovo jednako brzo kao i ona. Računi su bili u otvorenim hrpama na kuhinjskom pultu. Prestala je pratiti svoje lijekove. Prestala je kuhati. Jedva je spavala, a kad bi spavala, budila se plačući.
Hipoteka je bila dospjela. Peć je trebala popravku. Porezi na nekretnine su se približavali. Moj brat Derek je nazvao dva puta, rekao da mu je žao, rekao da je komplikovano i onda nestao natrag u svoj isti život.
Ja sam bila ta koja je ostala.
Napustila sam svoj stan, stavila svoje stvari u skladište i preselila se natrag u svoju staru spavaću sobu, govoreći sebi da će to biti samo nekoliko mjeseci. Možda šest. Možda dok ona ponovo ne stane na noge.
To je bila laž koju sam rekla sebi jer bi istina bila previše depresivna.
Od tog trenutka pa nadalje, moj život je postao sistem izgrađen oko toga da održim ovu kuću živom. Ustajala sam rano da se pobrinem da je moja majka nešto pojela prije nego što uzme svoje lijekove. Preuzimala sam kupovinu, račune za struju, papire osiguranja, neočekivani vodovodni problem zimi, curenje krova u proljeće i svaki skriveni trošak koji dolazi s kućom dovoljno starom da ima historiju i probleme u jednakoj mjeri.
Plaćala sam veći dio hipoteke kada je njena ušteđevina ponestala. Pokrila sam popravku pećnice kada se stara jedinica pokvarila u januaru. Preuzela sam plan rata za poreze na nekretnine, samo da bi zajmodavac prestao slati konačna upozorenja crvenim mastilom.
Na poslu sam govorila ne prilikama koje bi zahtijevale više sati ili putovanja, jer je neko morao biti kod kuće ako električar zakasni ili ako moja majka ima još jednu vrtoglavicu.
I ono što je čudno je da tada nisam nosila nikakvu gorčinu u sebi. Vjerovala sam da to porodica radi. Vjerovala sam da je žrtva jednaka ljubavi.
Moja majka i ja smo se čak zbližile tokom tih godina, ili sam barem to vjerovala. Zajedno smo gledale policijske serije dok smo savijale odjeću. Dijelile smo hranu iz dostave petkom navečer kada sam bila previše umorna da kuvam. Ponekad me gledala sa suzama u očima i govorila da ne zna šta bi uradila bez mene.
I svaki put kada bi to rekla, vjerovala sam da se računam. Vjerovala sam da gradim nešto čvrsto s njom, ne samo da je spašavam iz teškog perioda, nego da osvajam mjesto u njenom životu koje niko nikada ne bi mogao izbrisati.
To je bila verzija naše priče koju sam nosila u svojim prsima, sve do noći kada me pogledala pravo u oči i ponašala se kao da sam sve ovo vrijeme živjela na račun njene dobrote.
Ako sam iskrena, izdaja nije počela za tim stolom. Počela je mjesecima ranije, na male načine, one vrste koje je lako ignorisati kada si iscrpljena i očajnički želiš vjerovati najbolje o nekome.
Derek je uvijek bio tip muškarca kojeg su ljudi opraštali prije nego što je uopće napravio prekršaj. Bio je šarmantan kada je nešto htio, nepažljiv kada bi to dobio i nekako uvijek korak dalje od toga da mu se ponovo oprosti.
Lutao je od grada do grada, od posla do posla, od veze do veze, gotovo uvijek ostavljajući za sobom neplaćeni račun ili neispunjeno obećanje. Bio je stariji od mene, ali moja majka se prema njemu ponašala kao prema krhkom čudesnom djetetu veći dio naših života, kao da je svijet bio previše surov prema njemu i kao da smo mu mi ostali trebali ublažiti udarac.
Zvao je dovoljno često da ostane u njenoj milosti, a nestajao bi prije nego što bi ga snašla ikakva stvarna odgovornost.
Tako, kada je moja majka ponovo počela da se smiješi na svom telefonu, da obavlja privatne pozive u vešeraju i odjednom da pita o mom rasporedu rada na načine koji su se činili previše specifičnim da bi bili slučajni, primijetila sam. Samo još nisam shvatala oblik toga.
Otprilike u isto vrijeme, muškarac iz njene crkvene grupe počeo je da se pojavljuje češće. Zvao se Ron Mercer, i od trenutka kada je kročio u našu kuću, ponašao se kao neko ko isprobava može li premještati namještaj a da mu se ne kaže da to ne čini.
Bio je ljubazan u javnosti, arogantan u privatnosti, i imao je običaj da govori zlobne stvari sa smijehom na kraju, kao da ih to pretvara u šalu.
