Gledao me preko stola i pitao da li sam ikada ponovo razmišljala o ideji da imam svoje mjesto.
Ili je govorio stvari poput:
„Mora da je lijepo imati ugrađenu sigurnosnu mrežu.”
Nastavljala sam da govorim sebi da mogu to podnijeti ako to čini moju majku sretnom. Ali počela sam primjećivati da se mijenja oko njega. Postajala je oštrija prema meni, defanzivnija, spremnija da prepisuje događaje u realnom vremenu.
Kuhinja koju sam čistila odjednom nikada nije bila dovoljno čista. Namirnice koje sam kupovala bile su nekako pogrešne. Kuća koju sam održavala godinama postala je, u njenoj novoj verziji stvarnosti, mjesto gdje sam se previše udobno smjestila.
Zatim su došli fizički znakovi.
Hrpa školskih obrazaca za upis pojavila se na kuhinjskom stolu i nestala kada sam ušla. Garaža je ispražnjena bez objašnjenja. Tri jednostavna kreveta dostavljena su jednog petka poslijepodne dok sam još bila na poslu, a kada sam zatražila objašnjenje, moja majka je rekla da je crkva imala kampanju donacija i promijenila temu prije nego što sam uspjela da insistiram.
Jedne subote, vratila sam se s posla u apoteci i našla dvije kutije moje zimske odjeće zalijepljene trakom pored stepenica podruma. Rekla je da mi samo pomaže da se organizujem.
Druge večeri, čula sam je kako tiho govori kroz smijeh na telefonu:
„Ne, još ništa ne sumnja.”
Ta rečenica mi se zaglavila kao trn.
Maja, moja najbolja prijateljica, rekla mi je da nešto nije u redu mnogo prije nego što sam to sama sebi priznala. Pile smo kafu poslije posla kada je rekla:
„Naomi, ponašaš se kao neko ko zna da dolazi oluja i nastavlja da se pretvara da je to samo vjetar.”
Izbjegla sam to smijehom jer nisam htjela da zvučim paranoično, ali duboko u sebi već sam se pripremala.
Ono što je konačno slomilo moje poricanje bio je način na koji me moja mama jedne večeri upitala, vrlo ležernim tonom, mogu li brzo isprazniti svoj ormar jer će nam možda trebati više prostora za goste.
Goste.
Ne porodicu. Ne djecu. Goste.
Kao da soba u kojoj sam spavala tri godine, soba u koju sam se vratila gradeći njen život svojim novcem i svojim vremenom, može biti preraspoređena tako neodređenom formulacijom.
A ipak sam čak i tada nastavljala govoriti sebi da će sve biti u redu. Govorila sam sebi da me nikada neće zaista poniziti. Govorila sam sebi da postoje granice koje čak ni ona ne bi prešla.
Nisam još znala da ih je već prešla u svojoj glavi mnogo prije nego što je te riječi izgovorila naglas.
Noć kada je konačno sve eksplodiralo počela je mojim omiljenim jelom, što je trebalo da me odmah upozori. Moja mama je kuhala samo kada je htjela da razgovor ide onako kako joj odgovara.
Spremila je juneći stifado s pireom od krompira baš onako kako je moj tata volio, postavila je sto dobrim tanjirima i čak otvorila bocu vina nasred radne sedmice. Ron je bio tu, pretvarajući se da pomaže dok je uglavnom samo tumarao okolo.
Cijela scena izgledala je režirana od trenutka kada sam prošla kroz vrata, ali bila sam previše umorna da započnem svađu prije nego što je uopšte počela.
Presvukla sam se iz radne odjeće, sišla ponovo, sjela za sto i pokušala ignorisati čudan, stisnut osmijeh na licu moje mame. Prvih deset minuta vodila je mali razgovor koji je bio toliko izvještačen da me zapravo činio nervoznijom nego što bi me tišina učinila.
Zatim je spustila viljušku, pogledala me pravo u oči i rekla da se Derek vraća.
Ukočila sam se.
Nastavila je prije nego što sam uopšte uspjela to obraditi. Upao je u teška vremena. Sve se srušilo na njega. Dolazio bi s djecom i trebala im je stabilnost.
Taj dio sam po sebi nije me naljutio. Iznenadio me, da, ali već sam računala kako bismo to mogli ostvariti. Mislila sam da bi djeca možda mogla koristiti sobu za goste i da bismo možda mogli pretvoriti radnu sobu u spavaću sobu na neko vrijeme.
Još sam pokušavala riješiti problem kada je izgovorila rečenicu koja je promijenila sve.
Rekla je da djeci treba više prostora i da Dereku treba vremena da stane na noge, pa bih trebala otići do vikenda.
Nasmejala sam se bukvalno, jer je prijedlog bio toliko apsurdan da ga je moj mozak odmah odbacio.
