„Mama“, šapnula je, jedva glasnije od klime, „molim te… učini da prestane boljeti.“
To je bilo dovoljno.
Sav strah koji sam imala od Robertovog bijesa nestao je iz sobe.
Sljedećeg popodneva, dok je još bio na poslu, potpisala sam da Maya napusti školsku kancelariju u 13:42. Sekretarica za prisustvo provjerila je moju ličnu kartu i odštampala napomenu o ranom odlasku s vremenom odštampanim na vrhu.
Maya je hodala pored mene polako, s jednom rukom pritisnutom ispod svog duksa.
Vezala sam je pojasom u našem porodičnom SUV-u i odvezla se pravo u Medicinski centar Riverside, a da nisam rekla Robertu. Bila je gotovo bez riječi. Gledala je kroz prozor suvozača u benzinske pumpe, tržne centre i žute školske autobuse koji su prolazili, kao da je već negdje drugdje gdje je ne mogu dosegnuti.
